Isključivo Pink Floyd: stanica nastala iz pedeset godina benda koji je neprestano mijenjao samog sebe
„Isključivo Pink Floyd“ je, gledano po brojkama, najomiljenija stanica u čitavoj Kalishinoj Exclusive kolekciji — 11.639 glasova i broj raste, ispred svakog drugog kanala posvećenog jednom izvođaču. Funkcioniše na isti način kao i preostalih 312: jedan neprekidni stream sa Exclusive Radio, ništa osim ovog benda, bez reklama koje bi prekidale program. Ono što je čini drugačijom jeste jednostavno koliko opusa postoji iz kojeg se može crpiti, i koliko malo toga djeluje kao punilo.
Bend je osnovan u Londonu 1965. godine, a čak i ime ima malu priču iza sebe — Syd Barrett ga je sastavio od imena dva američka blues muzičara, Pink Andersona i Floyd Councila. Originalnu postavu su činili Barrett na gitari i vokalu, Roger Waters na basu, Nick Mason na bubnjevima i Richard Wright na klavijaturama, a prve dvije godine Pink Floyd je bio psihodelični singl-bend, izgrađen oko Barrettovog čudnog, razigranog stvaralaštva i scene londonskog UFO Cluba.
Ta verzija benda nije potrajala. Do 1968. godine Barrettovo mentalno zdravlje se naglo pogoršalo, dodatno otežano teškom zloupotrebom droga, pa je mladi David Gilmour angažovan da ga isprva zamjenjuje na nastupima, a zatim da ga u potpunosti naslijedi. To je tiša, tužnija priča od imidža stadionskog rocka koji je bend kasnije stekao, a Pink Floyd nikada nije sasvim prestao pisati o tome — Barrettova sjena provlači se kroz neke od njihovih najvećih ploča.
Kako je Waters sve više preuzimao pisanje pjesama, sedamdesete su donijele niz albuma po kojima se bend zapravo i pamti. The Dark Side of the Moon (1973) proveo je više od četrnaest godina na Billboard 200 listi i prodat je u oko 45 miliona primjeraka, čime je postao jedan od najprodavanijih albuma ikada snimljenih. Wish You Were Here (1975) bio je direktna poruka prijatelju kojeg su izgubili — pjesma „Shine On You Crazy Diamond“ govori o Barrettu, manje-više sasvim otvoreno. Animals (1977) postao je mračniji i politički angažovaniji, a The Wall (1979) otišao je i korak dalje: prava rok opera o izolaciji, izgrađena oko zida koji njen pripovjedač cigla po ciglu podiže između sebe i svih ostalih.
Bend nije lako podnio sopstveni uspjeh. The Final Cut (1983) je, u praksi, bio blizu solo albuma Rogera Watersa objavljenog pod imenom grupe, a odnos između Watersa i ostalih se ubrzo potom potpuno raspao. Waters je otišao, pokušao je da se ime benda povuče zajedno s njim, i u tome nije uspio — Gilmour, Mason i Wright nastavili su kao Pink Floyd kroz albume A Momentary Lapse of Reason (1987) i The Division Bell (1994), obilazeći stadione dok su se kritičari raspravljali da li se to uopšte računa.
Na kraju se ipak dovoljno računalo da se otuđenje otopilo. Waters se 2005. godine ponovo pridružio Gilmouru, Masonu i Wrightu za jedan jedini nastup na Live 8 — prvi put u više od dvije decenije njih četvorica zajedno na bini, na samo jedno popodne. Wright je preminuo 2008. godine, a kada su preostali članovi sastavili album The Endless River (2014) od neiskorišćenih snimaka iz ere The Division Bell, oblikovali su ga kao počast njemu i, kako se ispostavilo, kao završnu riječ samog benda.
To je gotovo trideset godina benda koji se stalno preispituje kako bi zapravo trebalo da zvuči — što je tačan razlog zašto stanica koja jednostavno pušta cijeli opus, bez ikakvog reda, ovdje funkcioniše tako dobro. Nikad niste više od par pjesama udaljeni od „Time“, „Wish You Were Here“ ili „Comfortably Numb“.
🎧 Isključivo Pink Floyd možete slušati direktno unutar Telegrama — bez aplikacije, bez pretraživača — kroz naš Kalisha Radio Mini App.
— Kalisha 🎧
Sviđa vam se ovo? Aplikacija je besplatna za početak.
Radi na iPhoneu i Androidu — ništa se ne instalira